A KRIK SE ČUO DO NEBA... POSJETA MEMORIJALNOM CENTRU POTOČARI

Već nekoliko godina zaredom učenici devetog razreda naše škole sa nastavnicima idu u jednodnevnu posjetu Srebrenici. Tako su početkom mjeseca oktobra posjetili Memorijalni centar "Potočari" i muzej, gdje su imali priliku pogledali film o genocidu u Srebrenici i prisustvovati času historije.
Projekat je finansirala Općina Novi Grad i koristimo se prilikom da im zahvalimo na tome. Većina učenika je po prvi put obišla ovo značajno historijsko mjesto, a evo kako je učenik IX-2 Faruk Softić doživio ovu posjetu:

Srebrenica i Potočari

Uvijek sam znao da je to bio jedan od najvećih zločina na svijetu. Ali, do tad, nisam ni slutio koliko je to ustvari gore od onog što sam ja zamišljao.

Prvo smo vidjeli groblje u Potočarima. To je strašno mjesto, a istovremeno veličanstveno i dostojanstveno. Kad smo ušli, shvatio sam zašto toliko puno ljudi i dan danas, nakon dvadeset i dvije godine još uvijek svaki dan plaču za onima koji više nisu s njima. Nisam mogao vjerovati. Preko osam hiljada grobova. Sami redovi, kao vojska. Kad smo obišli groblje, jedan nam je čovjek pričao o Srebrenici i Potočarima u ratu, a između ostalog, i o genocidu. Govorio nam je o svim tim ljudima koji su pobjegli iz svog rodnog mjesta i tražili sklonište u Srebrenici. Govorio je i o manjku hrane, vode, lijekova i smještaja. Govorio nam je o ljudima koji su više mjeseci, pa čak i godina, proveli na ulicama.

Zatim smo ušli u jednu staru i napuštenu fabriku gdje su nas dočekale mnoge slike ljudi koji su odobrili taj masakr. Takođe su se tu nalazile slike ljudi koji plaču nad mrtvačkim sanducima u kojima su bila njihova djeca, prijatelji i porodica.

Zatim smo ušli u jednu prostoriju u kojoj smo gledali dokumentarac o tome. To je bilo još gore od teksta i slika. To je bio video u kojem je prikazana agonija svih tih ljudi. Vidjeli smo majke koje su razdvajali od djece. Očeve koji su bili ukrcani na brojne kamione i autobuse u kojima su bili odvezeni na različita mjesta gdje bi bili strijeljani. Vidjeli smo oca kojeg su neprijateljske trupe natjerale da zove svog sina u njihov logor. Vidjeli smo jame u zemlji šire od automobila koje su bile popunjene tijelima nedužnih ljudi. Vidjeli smo jedni druge potresene. Vidjeli smo nešto što ćemo pamtiti do kraja života. Još uvijek ne mogu razumijeti zašto bi jedan čovjek tako nešto učinio drugom. Ali, znam ovo: To je prava čovjekova priroda. Čežnja za moći i dominacijom. Historija čovječanstva je historija rata.

Faruk Softić IX-2